Od 10. do 14. stoljeća je najkarakterističnije to da se utvrdio feudalni poredak. I feudi su bili mini-državice. Ono što je karakteristično za Europu je pripadnost jednoj vjeri - kršćanstvu. Isto tako da je cijela Europa latinska. Crkva je postala najvažnija institucija. Crkveni posjedi su u svakoj državi najveći.
Sve više su se događali sukobi između Rima i Carigrada odnosno Konstantinopola. Najuglednija osoba u zapadnoj Europi je rimski biskup ili papa. On je vrhovni svećenik. A s druge strane istu poziciju ima bizantski patrijarh.
Pape su jako povezani s franačkim vladarima, ali franačka država želi preko pape proširiti svoju vlast. A to isto radi i bizantski car sa carigradskim patrijarhom. Bizant želi da carigradski patrijarh bude vrhovni crkveni poglavar. Bizant bi preko njega mogao širiti svoj utjecaj. Ta napetost između Rima i Carigrada se sve više zaoštravala. Ako je pitanje bilo smiju li se svećenici ženiti i papa je odgovorio ne smiju, onda je carigradski patrijarh odgovorio baš suprotno, da smiju.
CRKVENI RASKOL
Carigradski patrijarh se koristi grčkim jezikom. S vremenom su nastale velike razlike i u bogoslužju. U 11. stoljeću je nastala velika razlika između istočne i zapadne crkve. Papa je zato poslao u Carigrad misiju sa zahtjevom da carigradski patrijarh prizna papu kao vrhovnog vjerskog poglavara. Patrijarh nije pristao i tako je onda 1054. godine došlo do crkvenog raskola. Sukob između pape i carigradskog patrijarha toliko se zaoštrio da su se međusobno prokleli.
Nastala je rimokatolička ili zapadna crkva čiji je centar Rim, vrhovni svećenik papa i jezik latinski; i pravoslavna ili istočna crkva kojoj je centar Carigrad, vrhovni crkveni poglavar patrijarh i koja se služi grčkim jezikom.
Kasnije se pokazalo da je to bilo jako štetno. Velika mržnja i velika isključivost zavladala je između te dvije crkve da su vjerske razlike postale povodi ratova. Granica je bila ista ona kao i između istočnog i zapadnog dijela Rimskog carstva. Prvo je to bila jezična granica, nakon toga politička, a nakon toga i vjerska.
Pravoslavna crkva je jako kratko bila jedinstvena. Kako su nastajale nove države na istoku, tako su nastajale i brojne samostalne crkve koje se samo zovu pravoslavne. Primjer: kad se Srbija odvojila od Bizanta, vrhovni svećenik u Srbiji prozvao se patrijarhom i nastala je srpska pravoslavna crkva.
BORBA ZA UNIVERZALNU VLAST
Započela je borba za univerzalnu vlast. Na zapadu su vrhovni vođe pape. Pape su nositelji najviše duhovne vlasti, a kraljevi i carevi najviše svjetovne vlasti. Univerzalna vlast obuhvatila bi ivrhovnu svjetovnu i vrhovnu duhovnu vlast. Carevi su na vlast dolazili pomoću papa, ali su pape ovisni o carevima. Papa ima vrhovnu duhovnu vlast, ali nema vojsku.
U 10. stoljeću pape su imale probleme sa feudalcima koji su im otimali kmetove i posjede. Njemački carevi su morali sve više braniti crkvene posjede i pape. Pa ako ih mogu braniti, mogu ih i postavljati. Zato su donesene Cluny-jevske reforme: 1. papu ne može imenovati car, 2. car ne može smjenjivati i postavljati svećenike, 3. car se ne može koristiti crkvenim dobrima.
I onda su svećenici u Clunyju izabrali novog papu – njemačkog svećenika Hildebranda koji si je uzeo crkveno ime Grgur VII. Grgur VII je krenuo prema Rimu, a u isto vrijeme je krenuo i njemački car. U Rimu je bio papa kojeg je postavio car Henrik IV. Papa Grgur VII 1077. godine nadmudrio je njemačkog cara u Canossi. Isključio je cara Henrika IV iz crkve. Zato je Henrik odlučio da će se pomiriti s papom. Henrik je poljubio Grgurovu papučicu i time je prihvatio Grgura za univerzalnog vladara.
Od 11. do 13. stoljeća nasljednici Grgura VII su nosioci univerzalne vlasti. U 11. stoljeću počinju križarski ratovi i tada pape ima još veću vlast.